Postoji dio ujutro koji pripada gotovo nikome. Počinje oko sat vremena prije nego što se sunce diglo iznad horizonta i završava trenutkom kada se prve boje odbijaju od vode i ledenih obala. Svatko tko je prošao kroz to vrijeme će vam reći istu stvar: nije pogled zbog kojega se vraćate.
Tama nije prazna
Prvo iznenađenje je koliko ima za čuti. Bez svjetla koje bi vodilo, uho preuzima — voda negdje ispod puta, pomak vjetra kako se tlo otvara prema jezeru, mali suhi zvuk nečega što se kreće kroz travu nekoliko koraka dalje. Ljudi koji obično brzo prolaze kroz teren sami se zateknu kako stanu svakih nekoliko minuta bez razloga koji bi mogli objasniti.
Ništa od toga nije mistično. Zvuk putuje dalje kroz hladan, miran zrak, i ima daleko manje stvari koje mu se opiru. Znanje zašto se to događa ne čini ga manje čudnim prvi put kada to doživite.
Drugo iznenađenje je koliko dobro oči mogu podnijeti tamu. Kada se dvadeset minuta ne koristi svjetiljka, većina ljudi može pratiti razumnu stazu po razlici između neba i svega što je ispod njega. Trik je prestati gledati direktno ono što želite vidjeti: periferna vidljost se mnogo bolje nosi sa slabim svjetlom, pa se staza najbolje vidi kada gledate malo pored nje.
Postoji granica, i vrijedi biti iskren o njoj. Pod gustom oblačnošću bez mjeseca razlika između neba i tla potpuno nestaje, i pametna stvar je koristiti svjetlo koje ste donijeli. Nitko ne daje nagrade za spoticanje u mraku.
Što taj sat očekuje od vas
Ranije legiranje, što je dio koji gotovo nikoga ne uspijeva. Jedan sloj više nego što mislite da vam treba, jer se najhladnija točka cijelog dana javlja kratko prije sunrise umjesto usred noći. I staza koju već poznajete, jer ovo nije vrijeme za otkriće je li neka prelazna točka prohodna.
Također: recite nekome gdje ste otišli. Ova jedina navika je ono što odvaja ljude koji to rade godinama od onih koji to rade dva puta. Ništa ne košta i uklanja jedini stvarno loš ishod od jutra.
Izvan toga očekuje vrlo malo. Svjetlo koje držite isključeno osim ako ga trebate, nešto toplo za piće, i dovoljno vremena da se ne gledate u sat. Točka je doći rano i čekati.
Ne izlazite da gledate kako stigle svjetlo. Izlazite da budete tu dok se ono odlučuje.
Tada stigle svjetlo
Ne događa se odjednom, i ne događa se gdje očekujete. Dugo prije nego što se išta pojavi na istoku, tlo počinje odvajati se od sebe — linija ograde, zatim oblik padine, zatim činjenica da trava ima boju i boja nije siva. Udaljenost se vraća prije nego detaljnosti.
Postoji kratko vremensko okno, možda četiri ili pet minuta, kada nisko sunce prolazi kroz sve bočno i svaki greben i brazda na tlu stoji uspravno. Tada se diže, sjene se skraćuju, i krajolik se vraća izgledanju kao sam sobom.
Iskušenje sada je posegnuti za kamerom, i nema ničega loše u tome, iako gotovo svi izvještavaju isti rezultat. Fotografije su u redu, ali nisu stvar. Ono što fotografija ne može zadržati je dvadeset minuta hladnog stajanja koje je prethodilo.
Vraćanje
Jutra koja nisu uspjela također su korisna. Ravna siva svjetlost, vjetar koji čini stajanje nesnosnim, sat hoda za ništa što biste mogli objasniti nekome nakon — to su ona koja čine dobra jutra čitljivima. Bez njih cijela stvar kolabira u samo pejzaž.
Idite dovoljno često i jutra prestaju biti zamjenjiva. Počinjete prepoznavati ona koja će se pokazati dobrim po osjećaju zraka na putu gore, i griješite dovoljno često da se vraćate. Pravi razlog ima malo veze sa svjetlom: tijekom jednog sata ništa se od vas ne traži, ništa vas ne može dosegnuti, i dan još nije počeo razvijati svoj slučaj.
Mira K. ribolov u planinama više puta nego što je razumno, i uređuje ovaj dnevnik od prvog broja.